Ante Starčević

 dugogodišnji planinar napisao je svoja sječanja na razne izlete na kojima je bio. Dio ti sječanja peneti ćemo na ovim stranicama

 

VELEBITSKE  RAKIJE

Danas je l4.velječe 2Ol3 godine. Sjedim u toploj sobi. Gusti snijeg    neprekidno pada. Peč polako gori i ugodno pucketa. Na teleteksu     čitam da na Velebitu kod planinarskog doma na  Zavižanu  ima 3l0  centimetara snijega.

Pa da, danas je dan Zaljubljenih. Moje misli odlutale su  na daleki Velebit. Koliko se već desetljeća  družim sa tom veličanstvenom planinom ? Velebit me je oduvijek privlačio svojom magičnom  snagom. Tu na Velebitu , u njegovim vrletnim stijenama družio sam se sa iskonskom ljepotom i beskrajnom tišinom. Priroda je malo gdje na tako malim udaljenostima  podarila   toliko ljepote i surovosti kao na Velebitu. Tu su svi oblici duginih boja, bezbroj biljnih i životinjskih vrsta. Ovdje je sve povezano bezgraničnom ljepotom. I stasite jele i borovi, kvrgave bukve i Velebitski vukovi, kamen, stijena i medvjedi. Jutarnja rosa i čisti zrak, plavo more i visoke planine, olujno nebo i zemlja. Sve je to jedno,sve je to jedan veliki sklad.

Još malo i bit  će četiri desetljeća od kako sam prvi puta bio na Velebitu.Na to me podsjećaju boce Velebitske travarice  ( dočekuše , Severine ) na policama  u mojoj špajzi. Kupljene su svaki puta kada sam bio na planinarskom domu na Zavižanu. Ima ih oko 40. Tu su i boce Velebitske travarice  obitelji Tomaić kao i likeri od drijenka  gospođe Marije Brkič i njene snahe Sanje. Kad tome dodam i Velebitsku travaricu župnika iz Krasna Nikole Komušanca u kojoj ima l9 raznih ljekovitih trava i rakiju „Vilu Velebita“ u kojoj je namočeno l00 ljekovitih trava a koja predstavlja  ponos Svetišta Gospe od Krasna<<onda je to zbilja impozantni broj.

Koliko sam boca travarice    podijelio prijateljima, poneku i popio, dao sinu, bratu i sestrama ,mojoj Vesni…… Kad mi se l980 godine rodio sin Željko spremio sam mu dvije boce

„Velebitske travarice“               koje smo otvorili na njegovoj svadbi. I moj unučić Borna kojemu su sada dvije godine također ima svoje boce . Moj sin Željko sa samo četiri godine obišao je cijeli Velebit, obišao „Velebitski planinarski put „ „planinarski put Velebno“. „Paklenički planinarski put“.

Skromno je ako kažem da sam na Velebitu bio stotinjak puta.Moj tata Tomo rođen je u zaseoku Španjuša  nedaleko Donjeg Pazarišta podno prelijepe Štirovače.

Prolazio je znanim i neznanim stazama i puteljcima , uspinjao se na brojne vrhunce, uživao u pogledima na plavetnilo mora i stjenoviti Velebit.

Da, danas je Valentinovo . Dan Zaljubljenih, Imam li i ja pravo   priznati  da volim i da sam zaljubljen u svoj Velebit ?

Prebirem po sjećanju. Tu je „paklenički planinarski put“, „planinarski put Velebno“, „Velebitski planinarski put“, „Po planinama Hrvatske „ koju sam obišao čak tri puta.

Tu su i brojni planinski vrhovi. Od Zavižana, Balinovca, Gromovače, Crikvene, Hajdučkih kukova, Vaganskog vrha, Svetog brda, Golića, Buljme, Visočice, Zoraničeva vrha,   Ivinog vrha…..

Otvaram bocu „Velebitske travarice“ iz davne l979 godine sa Zavižana. Zadovoljio sam se sa jednim „štamprlekom“Severineza koju kažu  da do tri čašice predstavlja lijek  a više od toga otrov. Jeda čašica je dovoljna za moju ljubav  i očaranost Velebitom uz želju da ta ljubav  traje još dugo u meni.

P.S. Ime „Severina“ „Velebitskoj travarici“ sa Zavižana dao je poznati planinar profesor Zlatko Bučar jednom prilikom kada smo sjedili u planinarskom domu na Zavižanu, slušali munje i gromove u orkanskom nevremenu    koje je zahvatilo planinarski dom. Polako smo pijuckali rakiju. Nismo se mogli dogovoriti   kako da je nazovemo.  Tada je Zlatko rekao¨

„Pa neka se onda zove Severina. I ostala je Severina.  Nitko se ne buni. Glavno da je pijemo.

Živjeli uz „Severinu“.

————————————————————————————————